Sadržaj

avgust - septembar 2009.

 
Gordana Ristić, glavna urednica sa Spajkom Lijem

U nedavnom razgovoru sa američkim glumcem i rediteljem, Spajkom Lijem, pitala sam ga o krizi, koja neumitno napada i američke vrednosti, u tom smislu da počinje da se sumnja u vrednosti ukoliko ne donose keš, ili, štaviše, u one vrednosti koje su na kešu zasnovane. Talentovani umetnik, pri tome porodičan i vrlo konzervativan čovek, otvorenih vidika za sve ljude, a ne samo stanovnike Holivuda i Amerike, rekao mi je: „Izlaz je vratiti se bazi: porodici, prijateljima, Bogu“.

Oduvek mi je jedna stara žena iz komšiluka, penzionisana tekstilna radnica, koja jedva spaja kraj sa krajem, govorila, na moje prenošenje svetskog iskustva: „Doći će oni na naše! E, dođoše! Ali mi ne dođosmo na naše. Sada će oni da nas uče našem. Ići ćemo na kurseve koje ćemo plaćati, baš kao što smo plaćali one da naučimo njihovo!“

Šalu na stranu, nema „naše“ i „njihovo“. Većina ljudi se pita da li su kriterijumi i dalje važeći, jer, ljulja se ono na čemu su bili zasnovani - ekonomija.

Vreme je za resetovanje: za nove ljude, nove ideje, nove postavke – koje će nam možda dati šansu da preživimo tzv. „krizu“, ali i da opstanemo kao ljudi, a ne kao mašine ili klonovi.

Ko će od onih koji su zaposeli tronove dati prostor novim ljudima? Možda najpametniji, svesni da kriza znači rizik? Na ceni će biti novi ljudi, koji imaju rešenje.

Volim da pričam sa penzionerkama iz mog komšiluka. Najpre me one, kao, pitaju za mišljenje, a onda ja budem ta koja je upamtila njihovo mišljenje. I nikada ih ne izdajem. Uvek mislim na te moje komšijske heroine koje su podigle porodice upržavajući luk od šest ujutru, kako bi dale ukus hrani za koju nemaju para. Ja se hranim drugačije. Ali, osećam da pripadam sestrinstvu tih hrabrih i smirenih žena koje su pre Spajka Lija i cele Amerike znale da se baza mora sačuvati. Porodica, prijatelji, kumovi, kolege... država. One ne znaju šta se događa u Gruziji, ali zalivaju cveće i sade ga, održavajući čitav mali park ispred moje zgrade. Ja pratim vesti na trista kanala, novosti sa blogova, mobilni... – i, opet ne znam šta da mislim. Osećam da, kada prođem, one za mene kažu – „doći će ona na naše“.

To njihovo je svetsko, a ono što je navodno svetsko plasirali su navodni eksperti.

Ljudi više ne veruju ekspertima ni u Americi. Čula sam to od Dejvida Plufea, menadžera Obamine kampanje – koji je tu činjenicu hrabro prihvatio i dozvolio ljudima da učestvuju u kreiranju kampanje – da sami šalju jedni drugima sadržaj. Jer, više veruju kada im nešto pošalje tetka, strina, komšinica, nego ekspert. Znači, došli su i tu „na naše“.

Bez obzira na želju da tako lošu tendenciju zavijem u humor, bojim se da nije prikladno.

Činjenice govore da se gramzivi širom sveta moraju zaustaviti. Zbog potrošnje, zbog emisije ugljen-dioksida, koja uglavnom ugrožava one koji nemaju ni vode ni hrane. Zato sam se obradovala kampanji TCK, TCK,TCK - koja je lansirana u Kanu, krajem juna, a podržava Globalnu klimatsku pravdu, najveću otvorenu peticiju ikada, koja ima za cilj da izvrši pritisak na političare da u decembru, na sastanku u Kopenhagenu, potpišu „zamenu za Kjoto“: da oni koji zagađuju najviše – najviše i plate.

Globalno zagrevanje trenutno najviše pogađa one koji nisu učestvovali u njegovom stvaranju... i koji zbog potrošnje nemaju šta da troše. Zato glasajte za Globalnu klimatsku pravdu. Postanite saveznik u borbi za očuvanje planete, čiji smo deo. Za očuvanje čovečanstva čiji smo, takođe, deo. Za očuvanje humanosti, koju moje babe iz komšiluka zovu - ljudskost.

Naravno, biće pogođeni i najbogatiji. Već sada se zna da nema daljeg razvoja ukoliko se ne zaustavi globalno zagrevanje. I najbogatiji su deo čovečanstva, planete, ljudskosti – što kažu moje komšinice. Njima ništa ne moram da pričam o štednji energije, o ekonomskoj krizi. One celog života štede: vodu, struju, penziju, svoje bližnje – sekirajući se same ili među sobom. U njihovim očima zaista zasija suza kada vide gladne i bolesne, bilo koje da su boje. One nisu zlobne i vole kada prođem namirisana nekim skupim parfemom. Kao što i ja volim njihov „jeftin“ način života – a pred Bogom skup. Osećam njihovu ljubav i neizgovorene reči – doći će i ona „na naše“.

Naravno, najvisprenije među njima znaju da sam ja uvek „na našem“. To naše nosim svuda i nalazim svuda – u svim ljudima sa kojima imam prilike da pričam širom sveta. To „naše“ je oduvek bilo svetsko, jer je ljubav i humanost potpuno globalna. To se svuda razume, traži i vrednuje. Moje skromne penzionisane komšinice recikliraju, sade oko zgrade drveće i predivno cveće, zato što su tako naučile od svojih majki i baka – od ljubavi prema lepom. Mnogo pre nego što je to postalo politički korektno. Zato ću ih pozvati da sa mog kompjutera daju svoj glas Globalnoj klimatskoj pravdi, jer one nemaju internet. Ali imaju duše. I, to ćemo spojiti. Državni pritisci na slobodu medija? O tome moje babe znaju sve. A i vi. Verujem da to pratite u dnevnim novinama. Plufe mi je rekao da su se u Obaminoj kampanji držali strategije da birače tretiraju kao odrasle ljude. To smatra ključnim faktorom uspeha... Ja se sa tim slažem. Nismo deca.

© 2008-2012 Freemental Communications. Sva prava zadržana. Naslovna O nama Partneri Uslovi korišćenja Kontakt